Volonterstva u AIESECU-u

Moja avantura u Portugalu

Kako početi? Eto, za početak ću vam reći da nema dana kada se ne sjetim nekog detalja iz mog iskustva u Portugalu. Dakle, kako je uopće došlo do toga da se tamo nađem, što sam radila i što sam doživjela.

2013. godine AIESEC je imao predavanje na mom fakultetu i tada sam rekla da ću jednog dana sigurno otići na praksu. Tako je i bilo. Iduću akademsku godinu sam zamrznula, radila punih godinu dana i na ljeto 2014. spremila kofere i krenula put Lisabona.

Iskustvo je bilo neopisivo, nezaboravno i promijenilo je moj pogled na život općenito.

Živjela sam na jednom od 7 brdašca Lisabona, u predivnom stanu s pogledom na poznatu Basilica da Estrela. Moji cimeri bili su egipćanka, poljakinja, francuz, rumunjka i talijanka. Tu se dogodio onaj emotivni šok. Prilagoditi se zajednici nepoznatih ljudi i dijeliti s njima svakodnevicu je pravi izazov. Neke različite, daleke kulture bile su mi nadomak ruke, tj. njihovi reprezentativni primjerci kako ih ja od milja zovem. Puno toga sam naučila od svakoga od njih, a svaka predrasuda i nejasnoća je bila razriješena. Iako je svaki od nas bio različitog karaktera i životnog uvjerenja ipak smo u jednoj stvari bili ujedinjeni - svi smo dijelili strast za putovanjima, otkrivanjem novoga i otvorenost prema različitim kulturama i ljudima. Tu nam je jezik bio isti. Upravo je stoga bio pravi užitak živjeti i raditi u multikulturalnom okruženju, barem na kratko.

Prvih nekoliko dana smo proveli upoznavajući se međusobno i s projektom.

Riječ je o projektu 2020. Cilj projekta je bio rad s djecom, pomagati im u učenju engleskog jezika i osvijestiti važnost obrazovanja radi perspektivnije budućnosti. Specifičnost ovoga projekta je u tome što su volonteri imali potpunu slobodu prilikom organiziranja nastave i drugih aktivnosti. Ja sam radila u gradiću Sintra, nedaleko od Lisabona u ženskom dječjem domu. To je bio poseban izazov. Morali smo smisliti aktivnosti prikladne njihovoj dobi, interesima te količini znanja engleskoga jezika koji je bio vrlo malen tako da smo se sporazumijevali rukama i nogama. Radni dan je započinjao u 10 h, a završavao oko 17 h. S psihološke strane jako je teško raditi s djecom koja imaju tako tužne životne priče te održavati njihovu pažnju i zainteresiranost. Međutim, povratna informacija koju sam svakodnevno dobivala od njih, a to je njihov napredak i trud te aktivno sudjelovanje u svim aktivnostima, činila mi je posebno zadovoljstvo raditi s njima.

No, što je sa slobodnim vremenom? Pored svakodnevnih izlazaka i druženja, na kraju projekta dobili smo pauzu od 14 dana koju smo iskoristili za putovanja. Tako sam imala priliku uživati u ljepotama Lisabona, Porta, Sintre te smo čak otišli i do Madrida. Bogata povijest, kultura, gastronomija, a posebice ljudi su ono što je činilo svaki grad posebnim na svoj način

Lisabon je predivan, šaren, ulice su pune veselih i glasnih ljudi, šarmantan grad u kojeg se zaljubite na prvi pogled i više nikad ne želite otići.

Preko dana vas mame mirisi raznih slastica iz mnogih Pasteleria i glazba fada, a večeri smo uglavnom provodili u Bairro Alto, najpoznatijem mjestu grada gdje su ulice pune stranaca iz svih dijelova svijeta.

Putovanje ima svoje čari, te s drugog aspekta gledajući, čovjek počinje shvaćati da upoznavanje novih mjesta, nove kulture daje novi smisao životu. U ekonomskom smislu htjela bih samo navesti da su troškovi stanovanja, prijevoza i same hrane bili vrlo slični kao i u hrvatskoj, hrana je čak i jeftinija.

Što se tiče mog cjelokupnog dojma moram reći da sam tada provela najljepši period u svom životu. Sve različitosti koji vas okružuju stvaraju osjećaj kao da ste u snu iz kojeg se ne želite probuditi.

U potpunosti sam zadovoljna svojim iskustvom jer sam postigla i profesionalni i osobni razvoj. Naravno da nije sve savršeno kako zvuči jer smo ipak udaljeni od obitelji i bliskih osoba te je prirodno da nam fale i da se osjećamo na trenutke depresivno. No, i to je bio jedan od mojih ciljeva. Maknuti se iz svoje ˝ugodne zone˝ i testirati sebe i svoje sposobnosti u nepoznatome okruženju. Treba iskoristiti svaku priliku koja nam se nudi, a to su svakako i nova znanja i vještine. Mislim da sam tijekom ove prakse uspjela spojiti ugodno s korisnim te izaći iz svega kao zrela osoba, puna iskustava i pozitivne energije koju sam spremna dijeliti s ostatkom svijeta. Izašla sam kao osoba kojoj su vrata svoga doma otvorili ljudi iz Egipta, Francuske, Rumunjske, Italije, Poljske, Srbije, Slovačke, Njemačke itd.

A što je najvažnije, izašla sam kao osoba motivirana za novu avanturu.

Tina

Copyright 2018 - HeroFactory. All Rights Reserved